Neke pasane dane malo sam putovo. Pa do Rijeke, Fiume. Imo sam sreću, nije puhala bura, moglo se vozit preko Maslenice i Svetoga Roka. Ma, spominjem ti vijađ perke sam se vele iznenadio što činu riječke vlasti za zabeunat, obmanut svoje građanstvo. Pa su tako, perezempio, duž obje strane njihovoga velikoga Korza i susjednijeh ulica porasporedile mnoge butige raznijeh roba s poznatijem svjetskijem markama. I još su tu dvije povelike robne kuće. Šetat, gledat i divit se. Oli bolje rijet zavidit. A đe ono čudo od Towera, u kojemu možeš, ako te noge služu, điravat cijeli dan, nagledat se od svega do svega, poć u kino, oli sjest u koji od njegovijeh restorana ili kafića za predahnut. Ma niđe ne možeš viđet naše, balkansko kineske, đinđuve i druge pizdar..., prostite, suvenire, kako u nas na Stradunu i okolo njega. Zato, prvo i prvo, mislim da s takijem glamurom riječki kapurioni varaju svoje birače, činu im lažan dojam da su već u Evropi. Drugo i drugo, potiču trošenje solada, potrošački mentalitet, jerbo se stvarno ima što kupit. Treće i treće, đe je tu demokracija, jerbo ima bit da oni ne daju slobodnu inicijativu, ne daju činit maškaratu od grada. Ma možebit se temu «lažnomu» glamuru i teroru i ne treba čudit. Tamo nije na vlasti HDZ, kako ođe u nas, đe slobodno svako može činit što ga je volja. Ođe je prava demokracija.

Mirita spomenut još jedan detalj kakvoga u nas nijesam nigda vidio. U jednomu dijelu središta Rijeke nešto se gradi. Cijela je kolona betonskijeh mješalica. Jedna po jedna iskreću sadržaj i idu po novu turu. Na gradilištu se fatiga leva, leva. A neđeja je, devet ura navečer! I još kiša rominja. Što, ne vjerujete? Imam troje svjedoka, našijenaca. Insoma, kad bolje promislim, najpametnije se niđe ne micat iz Grada, ništa u drugijeh ne viđet, živjet u uvjerenju kako je u nas najbolje.

S našijem Pilama ne bi vas ćeo zamarat. Znate koji su problemi i sporovi okolo izgradnje «zaobilaznice», vidite otužnu sliku uživo. Ma vidite i oni dvorac, koji je tijekom vremena za razne svrhe služio, a na finimentu ga Atlas prodo Čileancima. Pa je godištima bio okružen skelama. Pa su hi najposlije digli, ma su mu otvori ostali «oklopljeni» šticama. Sav alteran, najeđen, pita me prijatelj jesam li kapač što o temu u novini napisat i upitat Čileance bi li tako mogli držat zgradu u sebe doma, perezempio u centru Santjaga. Evo mogu, ma ne vjerujem da će od tega bit kakve koristi. Možebit treba proć još koja godina  da se dođe kraju. Kad bi moglo, baš bi me interesalo znat kako bi to neđe drugo riješili. A možebit bi bilo najbolje i ti dvorac srušit, i Dubravku prekoputa, i one zgrade do Imperijala, iščupat i platan. Pa što, nije  to sve bilo tamo odvazda. I tako bi finula storija o Pilama.

P.S. Ne znam je li ko od Grada zadužen za razgovore i pregovore s Čileancima? Pa ne može se sve očekivat od gradonačelnice. Onega ti, Dubravka Šuica ima tolikijeh obveza u Saboru, saborskijem odborima, Vijeću evropskomu, u svojoj stranci, ečetera, u Gradu da i ne govorimo, a priprema se i za još jedne izbore. Dobro ima kad i disat.