Slijedimo 'trend' ostatka Hrvatske. Agonija radnika GP-a ulazi u drugi tjedan. Volje vlasnika za rješavanjem situacije nema, i kao da im na neki način paše da sve ide k vragu. U Gradu se nešto, zasad samo deklarativno, kao trude posložiti, primaju redom, prvo članove uprave, zatim prosvjednike, pa priopćenja i izjave

Zdravko, profesor povijesti i geografije, javnosti je postao poznat kao skupljač plastičnih boca s diplomom. Tridesetrogodišnji Zagrepčanin četiri je godine neumorno prebirao kućni otpad i tako prikupljao plastične boce vrijedne po pola kune, stajao u redu otkupnih stanica, mrznuo se, ponižavao i od toga preživljavao. Svakodnevno je radio na dobro uhodanoj 'kontejnerskoj trasi', bez radnog vremena, bez ponosa, bez gnušanja, okusa i mirisa. Ipak njegova je priča dobila happy end. Grad Zagreb je uskočio u pomoć i ovog mladog profesora povukao s ulice. Dobio je posao u svojoj struci, zasada, honorarni, cijena sata rada 12,5 praznih boca. Neki će reći, mlad je i školovan, imao je sreće. Sreće, da, to je možda prava riječ koju mnogi danas zazivaju. Nažalost tisuće je takvih ili sličnih Zdravka s tužnom ljudskom sudbinom koji kopaju po kontejnerima, a nemaju sreće. Nekom čudnom igrom sudbine, svakako ne svojom, potjerani su na ulicu. A školovali su se, i završili škole, mnogi su sanjali kako će ih kad dobiju posao oslovljavati s akademskom titulom gospodine profesore, doktore, inženjeru. Ali nisu, jer nisu rođeni u pravo vrijeme ili još bolje, nisu rođeni pod sretnom zvijezdom, jednostavno nisu imali sreće.
Teret teške gospodarske krize nije nas poštedio, niti zaobišao, zakucao je i kod nas. Preveliko breme svjetske recesije, zapljusnulo je sve segmente života, od potrošnje koja je drastično smanjena, proizvodnje, koja se ne može oporaviti bez snažnih rezova, do nezaposlenosti, koja je rezultanta svega nabrojenog. U konačnici se nelikvidnost tvrtki prelama preko leđa radnika. Ako i imaju sreću što svako jutro odlaze na posao, njih 73 tisuće radnika u Hrvatskoj, iako rade, mjesecima nisu dobili svoje već zarađene plaće. Nažalost, prognoze su još gore, strahuje se kako bi brojke nesretnika, radnika bez plaće mogle do ljeta 'porasti' na više od 100 tisuća ljudi.

Ipak, u nas u Gradu, za razliku od ostatka Hrvatske, puno je manje onih koji posežu (zasad) za prekopavanjem kontejnera kako bi osigurali koju kunu za 'ne umrijet od gladi', ali je zato mnogima, diljem Hrvatske, ulica postala sinonim za borbu. Borbu za svoja prava. Plaću, radno mjesto, jednom riječju ulica je blaži oblik preživljavanja, ili 'kontejner koji život znači'.U konačnici opet se dođe na isto. Gadljivo i trulo, u svakom pogledu.

Dakle, slijedimo 'trend' ostatka Hrvatske. Agonija radnika GP-a ulazi u drugi tjedan. Volje vlasnika za rješavanjem situacije nema, i kao da im na neki način paše da sve ide k vragu. U Gradu se nešto, zasad samo deklarativno, kao trude posložiti, primaju redom, prvo članove uprave, zatim prosvjednike, pa priopćenja i izjave. Neizvjesnost i zabrinutost raste jer Dubrovčani prvi put na svoje oči, a ne na televiziji, vide umorna lica radnika koji se bore za svoja prava... Slijede ih Kalamotezi. Na Kalamoti je kulminiralo. I tamo su radnici jednako očajni, nego eto tek malo dalje od grada, pa vjerojatno nešto duže treba dok se slika spoji s tonom... Razvikani Otok znanja se raspada, a s tim postaju upitne i plaće zaposlenika HP Koločepa. Tko zna na što će i sve to finut.
Svejedno, ovaj sam uvodnik i tako posvetila njima, svim gradskim tajkunima...
Ne trebam ih nabrajat, znaju se...

Adio Vam