Jesmo li došli do dna? Neki će reći da, jesmo - već davno, a drugi će utješno podsjetiti da nam je prije devet godina bilo i gore. To će posvjedočiti i brojke kada je te 2001. na dubrovačkom zavodu bilo 11.800 nezaposlenih, a danas ih je 8.600. Dakle, vjerujući brojkama može biti još crnje. No ipak, kada uspoređujemo ove dvije kritične godine, 2001. i 2010., danas je puno više razloga za zabrinutost i strah...

Jesmo li doista u bezizlaznoj situaciji? Ima li izlaza? Nažalost, situacija je alarmantna, i pitanje je trenutka kada će kulminirati. Na Zavodu za zapošljavanje sada je 716 osoba više nego prije mjesec dana, a štrajkovi, odnosno mirni prosvjedi znakovite su uzbune. Kao na filmskoj traci izmjenjuju se negodovanja, pa se onim nezadovoljnicima što kukaju pred upravom Babina kuka, pridružuje i drugo žarište u Komolcu, gdje se odvija slom nekad najvećeg dubrovačkog građevinskog diva GP-a. Stotinu i pedeset ljudi priključit će se uskoro 'fili' na berzi rada, a da stvar bude još dramatičnija pridružit će im se turistički djelatnici. Najavljena su masovna otpuštanja u negdašnjem ponosu dubrovačkog turizma - Atlasu, otkazi se pripremaju i u hotelu Argentina, a i ljudi iz The Pucić Palace-a prisiljeni su sami napuštati brod koji tone.
Iako bi se moglo na dugo i široko lamentirati o prošlosti tih sjajnih tvrtki, nekadašnjih uzdanica dubrovačkog gospodarstva (GP, Atlas), a razloge današnjem stanju tražiti u kriminalnoj privatizaciji, kupovini ili prodaji 'obiteljskog srebra' (The Pucić Palace), nama ostaje gorčina i pitanje - tko je slijedeći? Jesmo li došli do dna?
Neki će reći da, jesmo - već davno, a drugi će utješno podsjetiti da nam je prije devet godina bilo i gore. To će posvjedočiti i brojke kada je te 2001. na dubrovačkom zavodu bilo 11.800 nezaposlenih, a danas ih je 8.600. Dakle, vjerujući brojkama može biti još crnje. No ipak, kada uspoređujemo ove dvije kritične godine, 2001. i 2010., danas je puno više razloga za zabrinutost i strah.
U proteklih devet godina državni aparat se 'namnožio', pa danas gotovo jede nas same. Spustimo li se s državne na županijsku ili gradsku razinu situacija je identična. Umjesto da se proventilirao prostor, optimizirao broj i ljudi i jedinica lokalne i područne uprave i samouprave, sustav se zapravo razuzdao. Naravno da je razlog takvom stanju nedostatak volje državnih i lokalnih političara da se uhvate u koštac s neophodnim preustrojem. Dakako nikome nije cilj tjerati ljude s posla, ali postoje razni načini kako im pomoći. Prekvalifikacijom ili potporom u samozapošljavanju . Ali, izgleda da su to za nas još uvijek apstraktni pojmovi.

Nadalje kada se vratimo u 2001. dolazimo do zaključka da se u devet godina nije promislilo o stvaranju neke snažne gospodarske grane na ovim našim prostorima. Živimo jedino i isključivo od turizma, monokulture privremenog, odnosno izrazito sezonskog karaktera. I dok su tada, prije devet godina, hoteli svoja vrata zatvarali samo za nužne i kratkotrajne obnove, danas je postala praksa da je tijekom zime svega par hotela otvorenih. I onda mi govorimo o Dubrovniku, Gradu s ogromnim i neiscrpnim turističkim potencijalom. Čega? Zatvorenih hotela!
I konačno, još ću se jednom vratiti devet godina unatrag. Situacija nije bila blistava, nije bilo previše zainteresiranih investitora, no država se tad odvažila na ključan korak. Okrenula se javnim radovima čime je posredno ojačala i sve lokalne zajednice. Danas je obrnuto. Infrastrukturni radovi su usporeni, gotovo zaustavljeni, ali ojačao je interes investitora. I svi bi sada bili presretni da se počnu ostvarivati projekti koji godinama stoje među hrpama papira, po škrabicama. No, oni i dalje tamo stoje. Zašto? Birokratske prepreke jednostavno im ne daju prostora za pomak s mrtve točke. Dakle, može li nam biti gore???