Pitanje multikulturalnosti u predstavi „Pitanje časti" je samo jedna njegova vrijednost, pored nje komad progovara o dubokoj moralnoj krizi koja je zahvatila čovječanstvo više nego li ikoja materijalna i ekonomska kriza o kojoj se govori u medijima vrlo učestalo prethodnih godina

Piše: Marko GILJAČA

Snimio: Tonći PLAZIBAT

Mlada redateljica Maja Šimić u Kazališta Marina Držića priprema predstavu „Pitanje časti" čiji je autor jedan od najizvođenijih suvremenih njemačkih dramatičara Lutz Hűbner, a čija je premijera zakazana za 26. veljače. Bila je to prilika za susret s umjetnicom koja prvi put radi u Dubrovniku, gradu u kojem je donijela odluku da će postati redateljica.

Kako je došlo do suradnje s dubrovačkim teatrom i do odabira Hűbnerove predstave „Pitanje časti" za Vaš prvi redateljski rad u Dubrovniku?

Tekst je predložen i ponuđen od strane kazališta Marin Držić i njegove ravnateljice Jasne Jukić. Budući da je tematika vrlo bliska tematici pretposljednjeg komada Željezo na kojem sam studijski radila, budući da je ujedno bio i moj diplomski rad, komad sam prihvatila kao nov redateljski zadatak s veseljem što ću imati prilike raditi i bar na kratko živjeti u najdražem si gradu u domovini.

Koliko ste dramaturški prilagođavali priču o mladoj Turkinji, koju su ubili njeni sunarodnjaci, sredini u kojoj se predstava igra?

Vrijednost svakog teksta namijenjenog kazališnom izvođenju je u njegovoj univerzalnosti; komad Pitanje časti između ostalog u sebi nudi bogatu višeslojnost.

Moralna kriza

Pitanje multikulturalnosti je samo jedna njegova vrijednost, pored nje komad progovara o dubokoj moralnoj krizi koja je zahvatila čovječanstvo više nego li  ikoja materijalna i ekonomska kriza o kojoj se govori u medijima vrlo učestalo prethodnih godina.

Po čemu je ova priča o sukobu kultura, nerazumijevanju spolova i pitanju odgoja mladih generacija aktualna u našoj sredini?

Sukob kultura je vječito užareno i eminentno kulturološko pitanje. Ono je protagonist vrijednih kulturoloških i antropoloških svjetskih studija i disciplina. Ono što teatar zanima jest samo pitanje sukoba kao takvog, njegovo predstavljanje, zaplitanje i konačno razrješenje. U ovom slučaju, cilj nam je stati na stranu ljudskosti, tolerancije i govora dostojnog svakog ljudskog bića. Kroz stranice ovog polivalentnog komada koji zadire u mikro i makro svjetove mladih i starih, domaćih i stranih, bogatih i siromašnih, nastojimo progovoriti o elementarnim ljudskim vrijednostima i o svijetu koji nas napušta i težnji da ga nanovo uspostavimo i živimo na temelju ispravnih i potvrđenih ljudskih normi etike, morala i ljubavi prema bližnjem i obitelji .

Očekujete li da bi priča o izletu dva mladića i djevojke u susjedni grad s ciljem ludog provoda, koji na kraju tragično završava mogao privući mlađu publiku u teatar (je li postoji ciljana publika - generacijski - za koju ovu predstavu radite)?

Smatram da je ciljana publika ,kako ju nazivate mladež i obrazovno odgojni kadar koji se njom bavi. Ali ukoliko preskočimo etiketiranja koja su postala normativ površnog i popularnog sagledavanja stvari, jasno je da sva spomenuta pitanja diraju i sve generacije i svu moguću publiku; onu koja rado i redovito odlazi u teatar, onu koja će to postati, i na koncu onu koja se slučajno i sporadično pojavljuje u teatru. Pozvani su svi. Komad je za sve ljude koji žele biti kazališna publika. Mlade i stare. Spomenute i ne spomenute.

Odgovornost teatra

Iako je ovaj milenij šarmantno publiku privukao u kina i pred male ekrane, mislim da je na teatru još veća odgovornost; da ljudima reciklira i prometejski vrati duševni plamen. Pred nama - kazalištarcima je velik zadatak, zadatak koji nećemo ispuniti ako ga ne podijelimo s onima kojima ga predajemo.

 Kakva su iskustva rada u Kazalištu Marina Držića i sa glumačkim ansamblom s kojim stvarate ovu predstavu?

Rad sa svakim novim kazalištem je za mene kao mladu redateljicu potreban i neophodan izazov... Priznajem da je KMD bio san kojeg se još nisam usudila sanjati, a dogodio se. Prije svega sam zahvalna, na pruženoj prilici koja je od velikog značaja za moj radni početak, i svaki dan se nanovo osjećam sretna što Stradunom odlazim na posao, pogledam dramatično more isprovocirano južinom i uđem u zgradu u kojoj me dočekaju draga lica ispunjena svakodnevnom dobrodošlicom. Ta lica su prijatno osoblje i zaposlenici KMD a, kao i glumački ansambl koji je svaki dan spreman na nove izazove koji su pred nama. Za svu logistiku zahvalna sam i upravi i uredu ravnateljice s kojom komunikacija i sva operativnost idu besprijekornim tokom.

U Dubrovniku ste već mjesec dana i je li Vam rad na predstavi ostavio dovoljno vremena za otkrivanje Grada i ljudi? Hoćete li podijeliti s nama najdojmljivija iskustva iz Dubrovnika?

Dani su poprilično radni. Nakon svakodnevne probe i kraće pauze odlazim na trening, zatim na večernju probu (ako je nema, spremam se za sutrašnji rad.) Slobodan dan koristim za šetnje i izlete, ukoliko sam ih u mogućnosti organizirati. Zimski ritam primorskog grada mi nije stran, rođena sam Zadranka, pa mi Zadar (u ovim okvirima) ni ne fali previše.

Saznajemo da ste se upustili u pravu kulinarsku avanturu posljednjih tjedana. Biste li dio tih iskustava i okusa podijelili s našim čitateljima? Što najradijee kuhate u Dubrovniku i za koga?

Ha, ha, ha, zaista ste dobro obaviješteni! Iz obitelji sam vrsnih kuharica i nisam ljubitelj fast food ishrane. Jedino konstruktivno rješenje je svakodnevno kuhanje.

Vrsna kuharica

Volim tradicionalnu dalmatinsku kuhinju i kombiniram ju s makrobiotičkim i vegetarijanskim principima. Ne volim jesti sama, pa se tu uvijek nađe vjerna publika koja je ujedno i logistika.

Jeste li prije početka rada na ovoj predstavi razgovarali s Jasnom Ančić i Mirkom Šatalićem o kazališnom životu u Dubrovniku, obzirom da ste prošle godine svoju diplomsku predstavu postavili u zadarskom gradskom kazalištu upravo s dvoje nekadašnjih prvaka dubrovačkog teatra?

S Jasnom i Mirkom sam gostovala u emisiji o kulturi na lokalnoj zadarskoj Vox televiziji, neposredno pred sam dolazak u Dubrovnik. Bilo im je jako drago što sam dobila priliku za rad u Dubrovniku. Rad s njima na mojoj diplomskoj predstavi je bio nezaboravan. Kroz studij sam nekoliko godina radila kao asistent brojnim redateljima i navikla se na rad sa starom gardom glumaca. Tako da je rad s Mirkom i Jasnom bio ugodan nastavak mog iskustva. Oni su kamen temeljac profesionalnog glumačkog ansambla u Zadru koji nije postojao od sredine osamdesetih godina. Dakle preko 15 godina. Što je za institucijske pojmove previše. Osim što su osnova zadarskog glumačkog ansambla, koji će nadam se s godinama i podrškom grada narasti poput dubrovačkog ili splitskog; oboje se bave pedagoškim radom s mladima; kao i vlastitim režijskim projektima.

Kako promišljate iz perspektive mlade redateljice, ima li dovoljno prilika da iskažete svoju kreativnost u ovoj „maloj bari punoj krokodila"?

Kreativnost je nezaustavljiv proces. To je način komunikacije. Ne možete ga sakriti, odat će vas frizura ili čizmice, a u najbolju ruku vaš rad koji će biti prepoznat od strane pronicljivog oka. Ne bojim se krokodila, i njima dođe kraja, (navodno ih treba zaskočiti i povezati im labrnju), a bara ima koliko hoćete. Cijeli svijet je pozornica. I radila bih i neki drugi posao da bih na koncu došla do svog.

Crveni kufer

Jeste li spremni za život s kuferom u ruci i nomadsko seljenje od teatra do teatra ili sebe u budućnosti radije vidite kao „kućnu redateljicu" u nekoj kazališnoj instituciji?

Imam prekrasan veliki crveni kufer. Pakiram se u 20 minuta. Najviše vremena potrošim u putu. Sve drugo je razrada ideja i organizacija posla. Mislim da kućni krokodili više ne postoje. Ali postoje druge dužnosti unutar teatra za koje sam možda i prekvalificirana, pa me stoga previše i ne privlače, a ni ja njih jer nisam vezana obiteljskim ni stranačkim vezama ni za kakvu političku strukturu.

Ako se malo poigramo tezama, očekujete li da bi i vama „Pitanje časti" moglo otvoriti vrata režije na Dubrovačkim ljetnim igrama, obzirom da je hrvatsku praizvedbu ove predstave u Sisku prošle godine postavila redateljica Franka Perković - Gamulin, koju će dubrovačka kazališna publika upoznati sljedećeg ljeta kao redateljicu premijere festivalske produkcije „Spašeni"? Ima li nešto znakovito u Pitanju časti?

Trenutno sam zaista previše okupirana radom na projektu, da bih sagledavala činjenice iz takve perspektive. Riječ je o slučajnosti. Rezultati zajedničkog rada na predstavi će pokazati i time plasirati svoju posebnost. Radujem se svakom budućem projektu. Znakovit mi je Dubrovnik, kao grad u kojem je prije 10 godina i pala prva konkretna pomisao za sam studij režije.