Presuda, žalba, odbijenica, presuda, žalba, zahtjev, sve isprepleteno s neprekidnim strahom od deložacije - tako posljednjih desetak godina izgleda život 82-godišnja Mire Trojanović. I to bi bio još jedan slučaj u nizu da se ne radi o ženi koja je u ratu izgubila jedinog sina, ili da su kćeri njezinog sina, njezine unuke, ikad osjetile da je Hrvatska zahvalna na žrtvi koju je njihov otac učinio za svoju zemlju. Da ne spominjemo Grad. Mario Pezzi, čija slika skoro dvadeset godina stoji u Sobi poginulih dubrovačkih branitelja, podsjetnik je na dane pakla Dubrovčanima koji prilično često znaju zalutati u Sponzu i ovlaš preletjeti pogledom lica poredana na zidovima. Lice sina jedinca jedino je lice koje Mira Trojanović vidi pred očima već gotovo dvadeset godina. Ni majka kao ni kćeri ovog hrvatskog branitelja nisu imale priliku uživati u blagodatima braniteljskog statusa, osim u podršci njegovih suboraca u istjerivanju pravde.

Strah od deložacije
To dosad nije bilo dovoljno, a od kraja devedesetih, otkad sudski pokušava zaštititi svoje pravo zaštićenog najmoprimca, Mira Trojanović u neprestanom je strahu da će, zajedno s unukom Claudiom Pezzi s kojom živi, završiti na ulici. Sudska kronologija njihove borbe traje od 14. srpnja 1999. kad je Općinski sud u Dubrovniku na tužbu vlasnika stana presudio da Mira Trojanović mora iseliti, jer 'bespravno koristi stan u kojem živi kao zaštićeni najmoprimac', a sve jer vlasnici navode kako se oglušila na plaćanje previsoke najamnine koju nije odredio Grad, nego sami vlasnici stana. Više pročitajte u novom broju Dubrovačkog Lista.
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript