Koliko toga treba reći o herojskoj obrani Dubrovnika i kako se sramežljivo do sada govorilo o toj temi, svjedoči veliki interes i potreba zapovjednika i časnika Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik da iznesu ogromnu količinu podataka o danima koji su Gradu donijeli slobodu i neizmjerno doprinijeli međunarodnom priznanju Hrvatske

General - bojnik Nojko Marinović iznio je povijesni kontekst početka ratnih operacija, odluke Generalštaba JNA koji se stavio u službu velikosrpske ideje i izvršio agresiju na Hrvatsku i opisao stanje na bojišnici u 200 dana koliko je Dubrovnik bio odsječen od svijeta

Piše: Marko GILJAČA

Snimio: Zvone PANDŽA

Javna tribina „Nećemo zaboraviti - Obrana Dubrovnika 1991." posvjedočila je koliko je pogubna nametnuta tišina o herojskoj obrani Grada i kolika je potreba o javnom progovaranju o ratnim danima i zbivanjima, pogotovo riječima samih sudionika. Zbog toga je ovaj potez Muzeja suvremene povijesti Dubrovačkih muzeja, koji su na tribini u Kazalištu Marina Držića prošlog četvrtka okupili časnike Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik na čelu s ratnim zapovjednikom general - bojnikom Nojkom Marinovićem, značajan prilog da se nakon 18 godina napokon pokrene javno iznošenje istine o danima kada su dubrovački branitelji i građani koji su u njemu ostali, obranili Grad od višestruko nadmoćnog neprijatelja.

Pogodno je izabran pravi dan za ovu tribinu, noć uoči 18. obljetnice Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja, jer je neizmjeran doprinos Dubrovnika u tome, o čemu su svjedočili i sudionici ove tribine.

Znanstvena rekonstrukcija

- Ne smijemo zaboraviti herojske dane kada su dubrovački branitelji ispisali najsjajnije stranice duge povijesti ovog Grada. Proteklih se 18 godina događao neprimjeren odnos društva prema povijesnoj građi iz Domovinskog rata, koja je nestajala ili je bila zatvorena u arhivima. Zahvaljujući braniteljima, udrugama i samim ratnim zapovjednicima, građa potrebna za Muzej suvremene povijesti je prikupljena, ali je potrebno staviti je u određeni kontekst zbivanja, čemu se nadamo da ćemo se približiti ovom tribinom, kao i budućim koje planiramo, kako bi svima omogućili da nam pomognu u znanstvenoj rekonstrukciji ratnih događanja na ovom prostoru - kazala je na početku tribine Varina Jurica Turk, ravnateljica Muzeja suvremene povijesti, izrazivši nadu kako će sve navedeno biti podloga za osnivanje Muzeja Domovinskog rata, kako bi se trajno sačuvale uspomene na ratna događanja i žrtvu koju je podnio sam Grad i njegovi građani.

General bojnik Nojko Marinović uvodno se osvrnuo na širi kontekst zbivanja koja su prethodila agresiji na Hrvatsku i Dubrovnik, prisjetivši se zbivanja u Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita i razvoju velikosrpske hegemonističke ideje koju su predvodile srpske elite na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti i Srpskom pravoslavnom crkvom, a preko Miloševićeve politike i antibirokratske revolucije taj se proces prelio na cijelu zajednicu s ciljem da se „Avnojevska Jugoslavija preustroji u Vidovdansku Jugoslaviju".

Povijesni kontekst

- U tim je okolnostima vojni vrh još polovicom 80-ih godina donio odluku da JNA treba djelovati kako bi očuvala Jugoslaviju i po cijenu vojnog udara. Pokrenut je plan „Jedinstvo" kojim je Teritorijalan obrana, koja je bila oblik vojne organizacije svake republike, stavljena pod zapovijedanje JNA. Političku potporu svom je planu vojni vrh vidio u Srbiji, čemu je doprinijela i struktura zapovjednog kadra kojeg su 60 posto činili Srbi. Svrstavanje JNA na stranu velikosrpske ideje zapečaćeno je 1989. godine na radnom odmoru u Kuparima, gdje su se sastali Slobodan Milošević, Veljko Kadijević i Borislav Jović. Sigurni u političku i vojnu nadmoć, Beograd je u ljeto 1990. godine započeo projekt Velike Srbije. U to vrijeme Slovenija i Hrvatska mijenjaju Ustav i teže punoj demokraciji i suverenosti, a kako bi izbjegli vojni sraz zalažu se za konfederativnu zajednicu. Srbija se tada odlučuje za vojnu opciju i počinju sukobi u Pakracu, Plitvicama, Borovom selu... Međutim, upravo te demonstracija sile JNA dovela je do homogenizacije hrvatske nacije. Valjda nikad u povijesti Hrvati nisu bili jedinstveni kao tad - objasnio je general Marinović povijesne okolnosti u kojima je započela obrana Hrvatske.

Plan napada JNA na Dubrovnik bio je dio plana koji je Generalštab osmislio u srpnju 1991. godine. U operaciji u kojoj bi sudjelovalo 50.000 vojnika trebao je zauzeti Dalmaciju i Dubrovnik te ugroziti Split, a kako je pojasnio Nojko Marinović, planirano vrijeme za realizaciju ove akcije je bilo 7 - 10 dana.

- Plan je donesen, a datum početka nije definiran jer se čekala potpora jedne zapadne zemlje i odobrenje ruskog vojnog zapovjednika Jazova. Međutim, mobilizacija svih tih korpusa koji su trebali sudjelovati u akciji nije mogla ostati nezamijećena pa je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ naredio povratak vojske u vojarne, na što su se iz Generalštaba oglušili - čime su formalno postali okupacijska snaga na tlu Republike Hrvatske. U to vrijeme pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u Igalu se sastaje s Miloševićem i Kadijevićem i potpisuje sporazum o prekidu ratnih djelovanja. Taj prekid je donio preoblikovanje plana JNA kojim je prijašnja planirana akcija zamijenjena ustrojavanjem Operativnog sektora 2 s raspoloživim snagama od 30 do 35 tisuća vojnika. U prvoj etapi, za koju je predviđeno 2-3 dana, trebalo je iz pravca Istočne Hercegovine i Crne Gore blokirati Dubrovnik, dok se nakon još 3-5 dana operacije ta vojska trebala u Neretvi priključiti korpusu koji bi nastavio akciju u smjeru Sinja. Presudni sastanak u generalštabu JNA na kojemu je odlučeno napasti Dubrovnik održan je 30. rujna, kada Kadijeviću stižu nepovoljni izvještaji pa donosi odluku da se počne s ofanzivno - defanzivnim djelovanjem u Hrvatskoj što prije, a oko Dubrovnika već sutra! - pojasnio je planiranje i okolnosti donošenja odluke o napadu na Dubrovnik general - bojnik Nojko Marinović.

Odnosi snaga

- S druge strane smo mi! Nemamo još naklonost niti jedne države. Skladište oružja Teritorijalne obrane nam je u drugoj državi i imamo specifični teritorij s granicom dugom 150 km, a koji se može na više mjesta prostrijeliti. A imali smo i direktnu zapovijed da ne smijemo provocirati, niti izazivati neprijatelja, zbog čega nam se dogodilo da četiri godine imamo neprijatelja na Golubovom kamenu i Krstacu iznad Župe dubrovačke. Uza sve to, malo je ljudi uopće vjerovalo da će do napada na Dubrovnik uopće doći, a u Zapovjedništvu obrane jedino je pokojni Miljenko Bratoš tvrdio da će nas napasti. Toliko se daleko išlo s nevjericom u napad na Dubrovnik, da se predlagao odlazak na kolektivni godišnji odmor! Dubrovnik nije bio prioritet u organizaciji obrane, a pripreme su prepuštene lokalnoj samoupravi. Nakon Plitvica, počelo se raditi na organizaciji Zbora narodne garde i prvih 11 dragovoljaca došlo je u Rašicu. Za par tjedana skupilo ih se stotinjak. Istovremeno se vrši ustroj dragovoljačkih odreda Narodne zaštite i Odred naoružanih brodova. Svaka mjesna zajednica imala je neku postrojbu, ali i položaj usmjeren na obranu doma. U takvom stanju smo dočekali agresiju sa 130 branitelja prema Crnoj Gori, odakle je naviralo 900 vojnika pješaštva, uz prateće topništvo, zrakoplovnu i morsku potporu. Još 130 branitelja je bilo u Primorju, a na njih je krenulo oko 2.500 vojnika, dok je oko Grada bilo raspoređeno još 150 branitelja. U pričuvi smo imali još 70 ljudi, a oni brigadu. Na kraju bih spomenuo Specijalnu postrojbu Policijske uprave koja je bila čep za sve rupe, a ništa manja uloga nije bila ona Odreda naoružanih brodova koji je bio pupčana vrpca Grada u blokadi koja je trajala više od 200 dana - iznio je braniteljske snage pri napadu na Dubrovnik Nojko Marinović.

Pobrojio je i brojne oficire JNA koji su sudjelovali u agresiji, ali i one koji su odbili biti agresorima. Posebno se osvrnuo na nerazjašnjenu činjenicu tko je naložio napad na Srđ, o čemu su, tvrdi general Marinović, na suđenjima lagali i Strugar i Jokić.

Naši „generali"

- Često su u medijima isticali da Dubrovnik njima nije bio cilj. Međutim, na suđenju Trifunoviću sam Veljko Kadijević kaže „Mi smo morali ovladati Dubrovnikom, ako nas međunarodna zajednica pritisne da ga damo, dobit ćemo onda u Krajini". Čuli ste koliko sam generala nabrojio večeras, a sad je red da vam predstavim „moje generale", časnike Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik koji su s nama; Željko Pavlović, Ivo Margaretić, Jurica Carić, Đuro Lubura, Tonći Bačić, Pavo Palunčić, Antun Karaman, Vicko Mihaljević, Goran Lucin, Ivan Braco Negodić, Miho Kraljić, Antun Markoni i Ivo Šimunović, a opravdano su izostali još Vlasto Vekarić i Stijepo Šuperak. I moram vam reći da je Dubrovnik često visio o paučini u tim ratnim danima, a od 11. - 14. studenog su bili presudni dani u obrani Grada. Mogao sam tada odlučivati o ratnoj taktici, ali mi etika ne dopušta da odlučujem o moralu, stoga sam im tih dana svima ponudio da idu iz Grada, jer sam znao što će biti s njima ako JNA uđe. Rekli su mi „A vi, zapovjedniče?" Odgovorio sam „Ja ostajem!" i dobio odgovor „Onda ostajemo i mi!" To je ta snaga našeg naroda i daj Bože da smo tako jedinstveni i u drugim stvarima. Zato, kada me pitaju je li agresor mogao ući u ovaj Grad, odgovaram: Da, mogao je da je bio spreman platiti tu cijenu! Morao je ući preko krovova svih kuća jer svi smo odreda bili spremni na osobnu obranu i svaki od nas je bio spreman petoricu odvesti za sobom. To nigdje nije pisalo, ali se vidjelo u očima ljudi! - zaključio je general - bojnik Nojko Marinović.

Na kraju je zapovjednik obrane Dubrovnika poručio" Voljeli mi to ili ne, ponosili se ili sramili, povijest ne možemo promijeniti! Stoga bi pošteno bilo povijest prepustiti povjesničarima. Do sada su je naime, pisali pobjednici pa se u mnogim glavama zbog toga još vodi Drugi svjetski rat."

Stoga je upravo ova tribina, kao i buduće koje su najavili Mišo Đuraš i Varina Jurica Turk iz Muzeja suvremene povijesti Dubrovačkih muzeja, prilika da se iznesu činjenice iz herojskih dana obrane Dubrovnika, a onda treba poslušati savjet general - bojnika Nojka Marinovića i pustiti povjesničare da znanstveno obrade ovu temu i poduprijeti napore da se osnuje Muzej Domovinskog rata u Dubrovniku na ponos dubrovačkih branitelja.

Ovaj Grad neće pasti

- Iz Zagreba su nam poručivali da bi nam poslali topništvo i oružje, ali da ne može doći do opkoljenog Grada. Međutim, ovaj stožer je osigurao da u Dubrovnik stignu 3 samohodke koje nije mogao prevesti Odred naoružanih brodova, jer su teške 37 tona. Mislio sam tada da nitko ne zna za njih, jer smo ih zbog nemogućnosti kontrole radio veza držali u tajnosti. Ali kada su u jedan sat poslije ponoći krenule niz Batalu, svi su otvorili škure i čuo se veliki pljesak građana. Tada sam znao - ovaj Grad neće pasti! - ispričao je general - bojnik Nojko Marinović na tribini u Kazalištu Marina Držića.