Znao sam ka klinac u svakoj prilici sebe ispitivat, pa bi hodajući ulicom brojao korake, 400, 500... sve bez daha, da vidim što se tu može! Pa kad bi pošao leć, opet brojanje bez daha, nema tu pomoći, to te drži... - Aljoša Nikolić

I dok listamo monografiju u kojoj je on jedna od pet legendi Mornara i sportskog Splita, koji mu se i na ovaj način odužio i nikad ga ne želi zaboravit, pitamo se poštuje li ga naš grad, Dubrovnik, kojem je dao veliki dio sebe, u kojem je zauvijek ostao i branio ga u najtežim danima?

Zapisao Boris Njavro

Povodom šezdeset godina svog postojanja, rada i velikih uspjeha Športsko društvo „Mornar" iz Splita u rujnu sada već lanjske 2009. godine objavilo je prigodnu, atraktivnu monografiju, autor koje je znani novinar Mario Garber. Početnih stihom „...more je izabralo put..." rokera Marijana Bana, monografija nudi puno podataka od samog početka i pokretanja ovog znanog sportskog društva 1949. godine na legendarnoj Matejuški, uz fotografije znanih i manje znanih sportskih imena, spomenimo tek možda najpoznatiju Đurđicu Bjedov, tu su i datumi velikih sportskih uspjeha koje je ovaj splitski klub postigao u mnogim „vodenim" disciplinama; plivanju, vaterpolu, veslanju, jedrenju i ronilačkim disciplinama. Poseban dio posvećen je uspjesima članova - sportaša na Olimpijskim igrama, te na svjetskim prvenstvima u raznim sportovima, a završni dio nazvan „Legende kluba" namijenjen je petorici najvećih sportaša koji su ostavili veliki osobni trag u ovih šezdeset godina od kad je osnovano ŠD Mornar.

Među pet najvećih

Upravo taj dio najzanimljiviji je nama u Dubrovniku, jer među pet legendi ovog velikog kluba, uz plivača Nenada Kuriđa, vaterpolista Jani Barlea, jedriličara Tita Barača i veslača Pericu Vlašića, tu je i, od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, naš svima dobro znani sugrađanin Aljoša Nikolić, „ronilački fenomen koji je s Mornarom zaronio do samih vrhova dubina!", kako o njemu piše Garber u ovoj monografiji.           

Istina, spominje se u monografiji još Dubrovčana koji su dio sebe ugradili u Mornar, pod naslovom „Jugaš velikog srca" prilog je o velikom vaterpolistu Ivu Štakuli, ali Aljoša je uvršten među pet najvećih! Zahvaljujući ovoj monografiji i mi u Dubrovniku saznali smo ponešto više o našem sugrađaninu! Veliko je to priznanje i zahvala grada Splita, ŠD Mornar, te posebno autora Garbera našem sugrađaninu Aljoši, koji je u nešto više od dva desetljeća bavljenja ronilačkim sportom, kao sportaš i instruktor ostavio neizbrisiv trag u splitskom, samim tim i u hrvatskom sportu.

- Aljoša Nikolić (62), „mornarevac" na privremenom boravku u Dubrovniku - privremenom zaronu od skoro tri desetljeća. Nikolić je jedan od fenomena ne samo Mornarevog ronilačkog kluba nego i hrvatskog ronjenja, a može se reći i ronjenja uopće, jer nema čovjeka ni pojave iz te oblasti dubina, a da nisu čuli, saznali, dodirnuli Aljošu Nikolića. Njegov doprinos Mornaru je nemjerljiv, a sve je to ponovio u Dubrovniku. Teško je pretpostaviti kakva bi to bila karijera da mu se nije dogodio nesretan, tragičan, katastrofalan slučaj kada je u eksploziji ronilačke boce izgubio obje noge. I da znate, sigurno bi predosjetili da je riječ o čovjeku koji ni poslije toga nije prestao roniti, a zadnjih godina je u novoj fazi, jer je preživio infarkt i pita se, zureći u neponovljivo azurno plavetnilo, iz dana u dan još bez odgovora - zaroniti ili ne, što vrijedi bez toga!" - napisao je Garber u uvodu teksta posvećenog jednoj od pet legendi Mornara, opisujući i onaj osjećaj kada u brodu na površini čekaš kad će ronilac natrag, hoće li izroniti ili to malo kasni ili ga više nema! Zauvijek ostao u divnim dubinama, kao onaj lik iz filma „Big Blue".

Otkrivanje, istraživanje...

- U ronjenju me najviše zanimala ona strana te discipline koja se bavi otkrivanjem, saznanjem, istraživanjem... pa i klub se tako zvao, podvodno - istraživački klub Mornar! Ronjenje te najprije privuče kao igra, dječja zanimacija, počeo sam tamo gdje je najpliće, na Bačama i na Bačvicama - reći će Aljoša, a Garber zapisati kako se već tada vidjelo da će biti fenomen u ronjenju, jer sve je mogao bolje i više od ostalih, drukčije i... luđe! A Aljoša pojasniti:

- Znao sam ka klinac u svakoj prilici sebe ispitivat, pa bi hodajući ulicom brojao korake, 400, 500... sve bez daha, da vidim što se tu može! Pa kad bi pošao leć, opet brojanje bez daha, nema tu pomoći, to te drži...

I tako je krenulo, kraj šezdesetih prošlog stoljeća, ronjenje po Jadranu, do neslućenih dubina, pa pozivi iz Italije, Francuske, zaranjanja po Mediteranu, ide i do 172 metra dubine, vrhunac je dolazak velikog i najpoznatijeg Jacques Yves Couestaua u Split, iz čijih filmova generacije uče o nepoznatim morskim dubinama. Naravno, s Aljošom provodi sate.

- U Dubrovnik me zvao tadašnji predsjednik kluba Ivan Merčep, bilo je to nakon tragičnog stradanja mog prijatelja dr. Režića, prihvati sam... ali, onda ode i karijera! Dogodilo se to s nogama. Dica su nam negdi imala ić na neko natjecanje, išao sam im pomoć, idem vadit tu prokletu bocu, eksplozija i odu noge! - pojašnjava u monografiji Aljoša te godine kad je sve stalo. Ali samo na četiri godine, jer nakon oporavka vraća se moru. Pred Domovinski rat, kada je uz Miljenka Bratoša i Rudija Butkovića organizator prvih dana obrane Grada. Osniva i zapovijeda Odredom naoružanih brodova, unatoč činjenici kako nema jednu nogu, a ni druga mu nije baš ...jedan je od heroja obrane Dubrovnika. Iza rata vraća se moru, roni i otkriva zaboravljene brodove iz Drugog svjetskog rata, izradio je prvi hrvatski aparat za tehničko ronjenje na velikim dubinama, a onda infarkt! I opet borba, ali ne da se Aljoša, vjeruje ako srce još bude dalo, u nove će dubine, jer...

Bar još jednom

- Ka rudari, spiskali smo život na dubini, ali nikome od nas ronilaca nije žao, jer to je... kako to reći? Kako - nikako! Jer ko je vidio ronioca govorit. Dolje na sto dubine se šuti, gleda, upija, slike su ono u čemu ostajemo zarobljeni. Sad me još infarktalo i mogu jedino sebi lizat kožu, sol tražit, pazit da se ne zaronim...

I dok listamo monografiju u kojoj je on jedna od pet legendi Mornara i sportskog Splita, koji mu se i na ovaj način odužio i nikad ga ne želi zaboravit, pitamo se poštuje li ga naš grad, Dubrovnik, kojem je dao veliki dio sebe, u kojem je zauvijek ostao i branio ga u najtežim danima? Tužan pogled umornog istražitelja i života i dubina, koji se već dugo bori sa svojim bolima, uz još jednu želju, zaroniti još bar jednom u skrivene morske dubine gdje leže davno potopljeni brodovi i jedna velika ratna podmornica, negdje na skrivenom mjestu u dubini koje samo on zna.

- Ako srce još to da! - tek će za kraj legenda Mornara, Splita, ali i Dubrovnika.