Mjesta za (ispunjenje) želje u Jeruzalemu i Izraelu je podosta. Najslavniji je Zid plača, jer Židovi vjeruju da Boga razumije bez obzira  na kojem mu se jeziku obratite, pa je Zid prepun umetnutih papirića s ispisanim željama. Sam posjet Zidu odijeljenom među muškoga i ženskoga dijela je vrlo dojmljiv. Čeka se u redu da se stigne do Zida, neki meditiraju, neki čitaju, a neki se mole

Piše: Marija BIKIĆ

Snimila: Renata DEBELJAK i privatni albumi

Tel Aviv i Jeruzalem. Dva grada koji u sebi nose glavna obilježja Izraela, sudar staroga i novoga. Iako na razmaku od nepunih uru vožnje, njihova udaljenost se može mjeriti i svjetlosnim godinama. Njihova različitost vidljiva je doslovno na svakome koraku, počevši od ulica i trgova kojima smo prošli, u Jeruzalemu je svaki kamen star pet tisuća godina, dok Tel Aviv ove godine obilježava stoljeće postojanja. Razlike između arapskoga i židovskoga stanovništva u Jeruzalemu su vrlo vidljive, nose ih na sebi, obilježavaju svoje domove, dok ulicama Tel Aviva srećete kozmpolitski „mix" tako standardan u većini svjetskih metropola. I sami stanovnici Izraela imaju svoju poštapalicu za ova dva grada za koje kažu da se „u Jeruzalemu moli, a u Tel Avivu zabavlja".

Od droge do bračnih ponuda

No ipak ima i sličnosti koje su najizrazitije u njihovim „trbusima" - pjacama, bazarima, marketima. Tu vikom svatko nudi svoju robu kao najbolju, nadvikuje se cijene, cjenka se u nedogled (ma koliko bio stran običaj nama Europljanima, uz brzinsko cjenkanje na štandu ili ono duže uz kavu u nekoj butizi nakita cijene se spuštaju čak do polovice, a ponekad i više, od prvotnih). Bazarskoj cjenovnoj politici podređeno je sve od pašmina, nakita, bižuterije, začina, voća, povrća, robe, religijskih suvenira raznih vjera u svim bojama, oblicima i materijalima. Na pjacama Jeruzalema i Tel Aviva nailazimo na još jednu svjetsko rasprostranjenu poveznicu koja se širi i u Dubrovniku, odnosno njegovim suvenirnicama jer veći dio proizvoda nosi nama tako „drag" tiket - „made in China". A na telavivskom i jeruzalemskom bazaru se nudi sve od legalne pa do ilegalne robe, a pripadnicama naše grupe posebice onima plavijima prodavači su nudili i svoju ruku, naravno u vidu ženidbenih ponuda. Kratko svraćanje u jednu butigu skupoga nakita na kraju je završilo ponudom za "good staf" doduše diskretnom, no ipak nas je pomalo zateklo da se tako otvoreno strancima nudi droga.  Ako vas put nanese u Tel Aviv i to utorkom ili petkom jako je zgodno skoknuti o obližnju ulicu da njihovoga bazara na Carmel streetu - gdje studenti  i oni koji se tako osjećaju izlažu svoje radove - ima zaista svega od dječjih mobila, pa do modernoga nakita i slika. A noćni život je opravdao sve pohvale. Ne znam (još) kako noću živi New York, no Tel Aviv je odmah iza Velike jabuke poznat po odličnom noćnom životu. Činjenice - ponedjeljak sredina studenoga, klub prigodnoga naziva „Old school" pun  ko' šipak do tri ujutro. Uz sve to isprika domaćina da je nešto lošije popunjen  jer je sutra radni dan. A atmosfera za čistu peticu, gosti ako ne pijuckaju koji od  cocktaila ili njihove pive Gold star i Maccabi, plešu. Ne dajte da vas zbuni što nema plesnoga podija - u klubovima Tel Aviva se to rješava plesanjem na šanku, i to ne slučajno jer imaju i animatore. Grad je srdačan, paranoja po kojoj je poznata Izraelska država u Tel Aviu kao da je manja, ublaženja ili je jednostavno očarani gradom nismo osjetili. Tek ulazak u shopping centre i restorane uz obaveznu provjeru bursa (jedino nam to nisu tražili u talijanskom restoranu) poneku dug cijev i vojakinje u uniformama (u Izraelu je obavezan vojni rok, tri godine muškarci, jedna za žene) te višesatne rigorozne provjere na aerodromu nas podsjećaju da smo u zemlji tisućljetnih sukoba.

Njihova različitost vidljiva je doslovno na svakome koraku, počevši od ulica i trgova kojima smo prošli, u Jeruzalemu je svaki kamen star pet tisuća godina, dok Tel Aviv ove godine obilježava stoljeće postojanja.

Zidovi i želje 

Jeruzalem kojega svi nazivaju grad triju vjera je zaslužio taj naziv jer židovska, kršćanska i muslimanska tradicija i obilježja su na svakom koraku, nadopunjuju se, preklapaju se i nadograđuju. Stari dio Jeruzalema podijeljen na četvrti ( židovsku, arapsku, kršćansku i armensku) je fascinantan, unatoč hrpama jeftinih suvenira stare ulice nisu izgubile svoju draž. No poneseni duhom prošlih vremena vrlo se lako u njima možete izgubiti. Srećom da Tutanj (Željko Tutnjević) osim dobroga „oka" ima dobar osjećaj za orijentaciju. Nije ugodno kada zalutate u dio s mesarnicama koje drže Arapi dobacuju i mjerkaju vas baš kao i mesne polutke koje okolo vise. Za savladati labirinte Jeruzalema potrebna je pomoć vodiča. Jer nakon nekoliko krivih skretanja ako ga niste angažirali to će biti prvo što ćete poželjeti. A mjesta za (ispunjenje) želje u Jeruzalemu i Izraelu je podosta. Najslavniji je Zid plača, jer Židovi vjeruju da Boga razumije bez obzira  na kojem mu se jeziku obratite, pa je Zid prepun umetnutih papirića sa ispisanim željama. Sam posjet Zidu odijeljenom među muškoga i ženskoga dijela je vrlo dojmljiv. Čeka se u redu da se stigne do Zida, neki meditiraju, neki čitaju, a neki se mole. Iako je mjesto gdje rabina ima gotovo na svakom koraku većina njih nije raspoložena za izjave ili fotografiranje. Dok Zid plača unatoč muško - ženskoj podijeli, pohode narodi svih boja, vjera i uvjerenja, onaj drugi zid za ulazak u Betlehem razdvaja. Njega smo prešli par dana nakon proslave dvadesete obljetnice pada drugog slavnoga zida - Berlinskoga. No, nažalost ako je suditi po komentarima i ponašanju stanovnika s obje strane zida (primjerice naša vodička Varda inače Židovka nas nije pratila na izlet u Betlehem u kojem nije bila deset godina već nas je preuzeo arapski vodič) ovaj zid opasan žicom i mjerama osiguranja dostojnoga najčuvanjih zatvora  još dugo će čvrsto dijeliti dva naroda i kulture. 

Šekeli i kune  

Ako je suditi po cijenama možete se osjećati kao u Hrvatskoj. Cijene u slične kao kod nas, ponuda u turističkim centrima je u pravilu za nekoliko šekela skuplja. Cijene sokova se kreću od osam šekela pa naviše, mogu doseći i tridesetak šekela (uglavnom skupi restorani, shopping centri)  no sokovi su uglavnom freško iscijeđeni, a na ulicama posebice Jeruzalema se nudi tog momenta iscijeđen sok od naranče i šipka za 10 do 12 šekela (deset kuna je 7,7 šekela). Što se tiče hrane, ukusni je njihovo jelo falafela kuglice od slanutka kao i namaz humus, a imaju ih u ponudi većina restorana. Iako su nam napomenuli da za taksiste obavezno tražimo da uključe taksimetar prvotne predložene cijene nisu nam se činile prevelike. No s taksimetrom su u pravilu duplo manje. Preporuka za oblačenja je bila (sredina studenoga ) slojevito, što znači lagana majica može i kratkih rukava i vindjaka jer zna biti vrlo vjetrovito.

Bauhaus

Tel Aviv je mlad, zapadnjački, bučan i opušten grad. Metropola je utemeljena 11. travnja 1909. godine. Povijest Tel Aviva je počela u Jaffi, arapskoj četvrti na jugu današnje metropole. U posljednjih pet tisuća godina tamo su se Egipćani, Rimljani i turski sultani borili za prevlast nad tim krajem. Kada je krajem 19. stoljeća u Europi počeo progon Židova, mnogi od njih su se uputili upravo prema Jaffi. Zbog prenapučenosti Židovi su  počeli napuštati Jaffu, kako bi u okolici tog grada utemeljili svoja naselja. Jedno od prvih se zvalo Neve Tzedekc ("Oaza pravednosti"). A točno prije 100 godina, 11. travnja 1909., 66 židovskih obitelji "preselilo" se još nekoliko stotina metara dalje od Nevea, i na samoj obali Sredozemnog mora utemeljili su Tel Aviv. Naša voditeljica Varda ispričala je kako su doseljenici grad podigli uz pomoć morskih školjki ispisivali su brojeve parcela koje su bile podijeljene doseljenicima. Na hrvatskom Tel Aviv znači "proljetni brijeg", a na hebrejskom je to i naslov romana Theodora Herzela koji u prijevodu zvuči "Stara-nova zemlja". Herzel je pred svojim očima već tada imao viziju većinski židovskog grada u tadašnjoj Palestini. Tel Aviv je grad s najvećim udjelom građevina (čak oko 4000 zgrada i kuća) napravljenih u stilu Bauhausa - umjetničkog i arhitektonskog stila koji je 1919. utemeljen u njemačkom Weimaru. Naslijeđe Bauhausa počelo se više cijeniti tek 2003. godine, kada je UNESCO Bauhaus građevine iz izraelske metropole proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

Bazarskoj cjenovnoj politici podređeno je sve od pašmina, nakita, bižuterija, začina, voća, povrća, robe, religijskih suvenira raznih vjera u svim bojama, oblicima i materijalima. Na pjacama Jeruzalema i Tel Aviva nailazimo na još jednu svjetsko rasprostranjenu poveznicu koja se širi i u Dubrovniku odnosno njegovim suvenirnicama jer veći dio proizvoda nosi nama tako „drag" tiket - „made in China"