Razgovarala: Marijana Aksić Vitković

Snimio: Tonči Plazibat

Već četvrti put redatelj Ivan Leo Lemo radi s ansamblom dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Trenutačno obnavlja predstavu 'Teštamenat', koju je na istim daskama postavio prije pet godina, ali ga radi u skroz novom glumačkom sastavu, tako da je zapravo, kako kaže, u pitanju remake. Gotovo da je riječ o skroz drugoj predstavi jer od sedam glumaca koji su glumili onda, pet ih se promijenilo. Razlog više, kaže Lemo, da je dođu pogledati i oni koji su vidjeli prvu verziju. Premijera je 18. prosinca. Razgovarala sam s njim neposredno nakon još jedne odrađene probe.

Malog princa također ste ponovno postavili nedavno. Volite dolaziti u Dubrovnik, kada u ovako kratkom vremenu radite dvije predstave?

Tako me kozmička dramaturgija rasporedi. To, gdje će tko i kada biti je dio neke puno veće jednadžbe i kad god dođem u Dubrovnik imam dubok osjećaj da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tu već imam i neka prijateljstva, a jako lijepo prijateljujem i s Ansamblom. Ovo se sada već četvrti put vraćam, ali na čudnu foru jer sam dva puta imao premijere, a dva puta sam ih obnavljao i to nakon par godina. Dubrovnik zimi mi je super. Koliko god se ovdje ljeti, kada slučajno nabasam, zbunim od gužve i blokiram, ne znam što bih, imam turistički ''overload'' , zimi u ovim prosinačkim ili danima studenog ili listopada, siječnja ili veljače Dubrovnik mi je fantastičan. Što je prazniji to mi je čeznutljiviji. Nema ništa zabavnije od mogućnosti susreta sa samim sobom u praznom gradu.

I kako onda ispunjate slobodno vrijeme između probi za predstave, obzirom da gotovo ne postoji ponuda nekakvih zabavnih sadržaja?

Kako mi je Zagreb jako gust, ne zabavom nego različitim stvarima, ljudima, obvezama, tako mi Dubrovnik uvijek sjedne kao savršena relaksacija i meditacija i ovdje imam najbolju koncentraciju za čitanje i pisanje. Na primjer, sada čitam par knjiga o haremima jer pišem dramu 'Harem', koju radim na proljeće u Zagrebu, u Kazalištu 'Moruzgva' sa sedam glumica. Radi se o alegoriji ''zlatnog kaveza'', u patrijarhalnom kontekstu u kojem su žene skrivene, zatočene i seksualni objekti. Zapravo,  pitanje je jesu li veći seksualni objekti bile u tom ''orijentalnom'' kontekstu ili su to danas u nekim liberalnim demokracijama. A i jednom i drugom je sustavu sličnost muška dominacija, sila i manipulacija nad ženskim duhom i tijelom. Dubrovnik mi je uvijek blizak kada je prazan i mekan, onda valjda ti njegovi slojevi povijesti jako inspiriraju, jer čovjek ovdje osjeća i duše i duhove. Kada je gužva onda ne osjeća ništa, onda je lova, turizam, a to ne volim.

Često vas znaju nazivati omiljenim redateljem glumaca. Što vas to tako lijepo vezuje uz glumce? Znam da su svi sretni kada trebaju raditi s vama.

Pa hvala na komplimentu. Ne znam. Meni je isto lijepo. Volim glumce, volim prebirati po svom pa tako i tuđem i umu i tijelu i duhu. Mislim da je kazalište naša duhovna praksa i mislim da se i redatelji i glumci trebaju na neku foru duhovno obrazovati u svom, uvjetno rečeno, privatnom životu, a onda znanja i spoznaje koje tamo ulovimo prenositi na kazališne probe. I to se ja trudim. I onda se valjda dogodi izmjenična energije tog nekog svjetla, ali zaista imam lijepa iskustva sa svim glumcima s kojima sam do sada radio. Na probama nam je uvijek inspirativno i zabavno, evo baš maloprije je bilo.

Neki redatelji imaju svoje omiljene glumce, osobito glumice koje su im i muze, imate li vi nekoga s kima osobito volite raditi i koga volite vidjeti u svojim predstavama?

Pa to su većinom glumice. Ipak, uvijek su mi najdraži glumci s kojima trenutačno radim jer mi to trenutačno zaokupi cijelu svijest. Evo, sad sam s probe i najrađe bih vam nabrojao sve ljude s kojima sam bio na probi, još mi njihovi glasovi odzvanjaju u umu. Ali u biti kada zbrojim svojih nekih 15-ak godina bavljenja režijom, ima par glumica s kojima sam jako često i jako lijepo radio. Super je vraćati se istim ljudima jer onda se ne moramo jedni drugima dokazivati jer postoji povjerenje. Recimo, s Ecijom Ojdanić sam radio 20-ak predstava, s Barbarom Vicković 4-5 predstava, s Barbarom Nolom 4-5 predstava, s Anom Begić tri predstave. To su neke glumice koje kuže moje žanrove, kuže moje fore, kuže melodramu, vole Almodovara, ne bježe od patetike, jako su britke, imaju naoštrenu glumačku tehniku, spremne su raditi pod bilo kojim uvjetima jer im se sviđa energija koju izmjenjujemo.

Kad spominjete Almodovara, poznato je da su žene centralni likovi njegovih filmova, da propituje žensku senzualnost i podsvijest. Radite li i vi to u svojim predstavama?

Pa zapravo, sada ne znam ''je li prije bila kokoš ili jaje'', jesam li ja htio raditi predstave sa ženama i o ženama, ili je sudbina to odredila. Zezao sam se da sam prije par godina bio, ne redatelj nego marko, naime, radio sam 'Kurve' u Osijeku s osam ženskih glumica, radio sam 'Tramvaj zvan čežnja' s Blanche DuBois gdje je između ostalog problem njezin promiskuitet, radio sam 'Traviatu' o kurtizani, sada je i 'Harem' došao na red, pa i 'Priče iz 1001 noći' su zapravo bile priče gdje Šeherezada priča Šehrijaru priče o ženama ne bi li pobijedila njegov patrijarhalni svjetonazor. Nekako mi se čini da je borba za povratak duhovnosti u život, svijet, civilizaciju i ljude - borba za redefiniciju statusa žene. Jer muškarci vladaju - vladaju novcem, politikom, sportom, manipulacijom, iznuđivanjem, nasiljem. Naravno sada zaista uopćavam jer smo u šalabahter formi, a zapravo sve je u redu kada je status žene arhetipski utemeljen. Žena je u svojoj fizici i metafizici vrata života i čuvarica drevnih znanja. Žene odgajaju. Zapravo je problem u svijetu započeo s patrijarhatom, tada su krenule srdžbe, zavisti, požude, ratovi, svađe.

Glumice su teatralnije. Rijetko kojeg glumca, uz čast iznimkama, možete nagovoriti da iskreno i do kraja pokaže svoje emocije, a da nema ove muške oklope koje je dobio odgojem, očekivanjima i društvenim paradigmama koje proizlaze iz neznanja.

Što je s golotinjom na sceni? Nedavno ste, nakon premijere Magellijeve 'Osvrni se gnjevno', gdje se glumac Goran Bogdan skinuo do kraja, rekli kako bi vama bilo neugodno takvo što tražiti od glumaca u svojoj predstavi?

Živimo u pornografsko vrijeme, ljudi misle da su oni samo tijelo i onda je tijelo najvažnije i to tijelo je na prodaju, to tijelo se natječe, ta tijela se uspoređuju i sve je vezano za tijelo. Trebao bih imati debelo opravdanje da bih nekoga, pogotovo ženu, stavio u takav položaj, ne govorim iz sitnog moraliziranja. Živimo u požudno vrijeme gdje je sve koncipirano tako da u ljudima pobuđuje požudne misli, a požuda stvara ovisnost kao i sve druge intoksikacije. To je čudna zamka i požuda se kao virus razlila u razne pore u društvu. S golotinjom na sceni treba paziti, mnogo puta sam je vidio u banalnom kontekstu jer su ljudi htjeli biti provokativni. A mislim da je provokacije svima više preko glave, jer je sve postalo preprovokativno.

Idemo sada suprotno, na oblačenje. Imate dosta zanimljiv stil odijevanja. Koliko vam je to bitno u životu?

To ima veze sa strahom i sramom i našim lažnim egom. Kako je ovaj svijet postao natjecanje i uspoređivanje, kad god smo slabi onda stavimo te oklope ne bi li neki drugi znakovi ''vrištali'' o nama, ispred nas. Kad god smo dobro onda smo užasno jednostavni i ogoljeni od svih nadodataka. Tako da kad god me netko vidi sređenog ili nakinđurenog to znači da sam tih dana niske svjesnosti. Kad sam dobro onda sam vrlo jednostavan. Recimo, prošle godine sam bio par mjeseci u Indiji, gdje sam doslovno dva mjeseca po Bengalu, Himalaji pa niz Ganges šetao u jednim hlačama i jednoj majici i nikada sretniji nisam bio. Čim sam se vratio u Zagreb odmah je krenulo presvlačenje, di ću ovdje ovakav, di ću ondje onakav, tako da sam točno vidio kakav sam kad ''jesam'', a kakav sam kad ''nisam''.

Ali dobro, ipak u tim nekim fazama kada volite ili morate dobro izgledati, preferirate li dizajnerske komade?

Popović i Klarić. Sad sam se sebi skočio sam u usta! Ivana Popović, moja prijateljica i kostimografkinja, s kojom sam radio ovdje 'Malog princa', ima najšašaviji pristup modi, k tome je i duhovita i voli biti subverzivna. Ona kao nešto napravi i onda napravi neku diverziju u tome, ne bi li nešto iskomunicirala s ljudima. A za neke formalnije događaje, kada mi treba odijelo, smoking, kravata, košulja onda je tu Ivica Klarić s kojim sam isto radio i predstave.  Posljednjih godina surađujem s vrsnom kostimografkinjom Mirjanom Zagorec koja je tu sad sa mnom u Dubrovniku i bit će zaslužna za 'Teštamenat' u novom ruhu.

Volite putovanja?

Tako je nekako ispalo da često putujem. Volim putovati. Zapravo, kako nemam drugog života osim kazališta, kad god imam slobodnog vremena i viška novaca, putujem. Indija je baš dio onog svijeta kojem ću se vraćati i vraćati.

Jesu li to više putovanja tipa Indije ili radije odlazite u urbane sredine poput Londona ili New Yorka?

Zapad sam ''prožvakao'' negdje 90-ih u tim fazama ega i traženja - Amsterdam, London, Rim, Berlin, tulumi, gubljenje dana i noći. To me već jako dugo ''ne puca''. Zapravo već negdje sedam - osam godina jako me inspirira, i u kazalištu i u osobnom životu, istok. Iako je to vrlo uvjetno jer smo na ovoj našoj loptici Zemlji koja leti u svemiru i nema istoka i nema zapada. Ali recimo da sam u Indiji našao ono što sam tražio na svim tim putovanjima, jedino tamo nemam osjećaj da od nečeg bježim, jedino tamo imam osjećaj kao da sam tu već bio, kao da mi nije ništa nepoznato i tamo sam nekako najprisutniji, najsvjesniji i najsretniji.

Kažete da osim kazališta nemate drugog života, ali koliko je to zapravo točno, jer sigurno imate prijatelje i neke drage ljude s kojima volite provoditi vrijeme?

A imam, ali to su sve ljudi iz kazališta. Ispalo je da se družim samo s glumcima i s nekoliko znanstvenika, ali zapravo sve to što mi iskomuniciramo i što radimo završi u nekoj predstavi. Kada se nađemo prije ili nakon probe, ja ne mogu pričati ni o čemu drugom nego o tome što se dogodilo na probi. Kazalište je moja ''dharma''. Dakle ono po čemu sam ja, ja. Moje mjesto pod suncem.

A ljubav?

Prema svima i svemu, svakim je danom sve veća i veća, usprkos svima i svemu.

Rođeni ste u Splitu?

A šta ću!

Je li vas Zagreb, gdje živite i većim dijelom radite, onda više ispunjava?

U Splitu sam rijetko, sve rjeđe, a kad dođem malo onda sam tamo intenzivno. Tamo su mi roditelji i s njima imam dobar odnos tako da mi je Split jednako roditelji i ta neka prošlost za koju mi se sada čini kao da to nisam bio ja i kao da sam cijelo to vrijeme čekao da se negdje drugdje napokon dogodi moj život. A Zagreb, koji nije ništa posebno, ipak jako volim jer se tamo počelo događati ono po čemu sam ja, ja - kazalište, ljudi s kojima sam zaista blizak. Zaista mislim da je to nekome moglo biti u Mokošici, nekome u Krilu Jesenice, a nekome u New Yorku jer uvijek vam se grad svede na deset ljudi koje volite, na deset kojih se bojite i na neki metar kvadratni gdje ste sretni, mirni i odvojeni od ostatka svijeta.

Negdje sam pročitala vaš životopis u kojem piše - podrijetlom vlaj, u kineskom horoskopu zmaj?

Sve su mi zračni horoskopi - vaga, zmaj po kineskom, po majanskom bijeli vjetar, pa mi je cijeli život u lebdećem, vjetrovitom i lelujavom žanru. Tako da mi je super kada me netko ili nešto usidri negdje. I je, vlaj sam, šta ću! Iako, treba se čuvati sitnih identiteta. Svi smo mi slične dušice.