Dubrovački vatrogasci svoj doprinos u obrani krajnjeg juga Hrvatske davali su tijekom cijelog Domovinskog rata sudjelujući u brojnim intervencijama na prvoj crti bojišnice pod neprijateljskom paljbom, snabdijevali stanovništvo pitkom vodom...

Gaseći Hotel Libertas 6. prosinca 1991. spašavajući ljudske život poginula su tri dubrovačka vatrogasca, te dva pripadnika HRM koji su im nesebično pomagali, no iako pod dojmom njihove pogibije ostali su nastavili intervenciju. Unatoč tako velikom gubitku i shrvani od bola požar vatrogasci su nastavili gasiti požar čitav dan i noć

Piše: Andrea FALKONI RAČIĆ

Snimio: Tonći PLAZIBAT/ARHIV DL

Dubrovnik se 6. prosinca, na Dan dubrovačkih branitelja, s tugom, ali i ponosom prisjeća najtežeg dana u novijoj dubrovačkoj povijesti. Dana najžešćeg napada na Grad u Domovinskom ratu, dana kada je poginulo 19, a ranjeno 60 branitelja i civila. Gaseći Hotel Libertas i spašavajući živote prognanika život su toga dana izgubila tri vatrogasca, te dva pripadnika HRM koji su im nesebično pomagali u gašenju požara i spašavanju ljudskih života.

No, dubrovački vatrogasci svoj doprinos u obrani krajnjeg juga Hrvatske dali su ne samo 6. prosinca, kada su se u nemogućim uvjetima borili s vatrenom stihijom potpomognutom jakom burom, u neprijateljskom okruženju i bez vode, već tijekom cijelog Domovinskog rata sudjelujući u brojnim intervencijama na prvoj crti bojišnice, pod neprijateljskom paljbom, snabdijevali stanovništvo pitkom vodom...  

Pod paljbom granata

Usprkos njihovoj hrabrosti i doprinosu Domovinskom ratu dubrovačkim vatrogascima, kao i dijelu njihovih kolega u Hrvatskoj, za razdoblje od 1991. do 1993. godine nije priznat status branitelja.

Tadašnji zapovjednik smjene Ante Grčić, danas načelnik JVP Dubrovački vatrogasci, te njegove kolege iz postrojbe, u to vrijeme zapovjednici odjeljenja Zoran Grljević, Željko Jelaska i Ivo Butijer 18 godina poslije prisjetili su se tog crnog petka dubrovačke povijesti. U JVP Dubrovački vatrogasci danas je aktivna još nekolicina vatrogasaca koji su proveli cijelo vrijeme u Domovinskom ratu, a dio ih je otišao u mirovinu.

U vrijeme rata dubrovački vatrogasci skoro pa neprestano bili su na raspolaganju postrojbi, prvih 20-ak dana, prisjećaju se, radili su bez prestanka, nisu se mogli pobrinuti niti za svoje obitelji. Zoran Grljević ispričao je stoga jednu anegdotu koja možda najbolje govori o težini njihovog tadašnjeg posla.

- Imao sam jednog prijatelja na položaju u Sustjepanu koji je često znao doći ovdje kod nas otuširati se. Tada mi je znao reći: „Dođi dva-tri dana u Sustjepan odmori se malo", a znamo kakav je položaj Sustjepanu bio - priča Zoran Grljević.  

No, bunili se nisu. Niti u jednom trenutku nije bilo upitno hoće li ili ne izaći na neku intervenciju. A radili su u gotovo nemogućim uvjetima, pod neprijateljskom paljbom, u gradu bez vode. Vatrogasni dom granatiran je stalno, dobio je čak 28 direktnih pogodaka, a vatrogasci nisu imali nikakve zaštite. Pod granatama su popravljali opremu i vatrogasna vozila, u ratnim uvjetima nabavljali potrebne dijelove, sve kako bi osposobili prijeko potrebna vozila.

Na prvoj crti obrane

- Tada nas je bio daleko manji broj. Dio nas se uključio direktno u obranu, a drugi dio je bio u postrojbi. Prije samog 6. 12. neprestano smo bili meta granatiranja - priča Ante Grčić dodajući kako je najteži požar do 6. prosinca sasvim sigurno bio onaj na Hotelu Imperial. Gaseći ga vatrogasci su cijelo vrijeme bili granatirani, a ovaj je požar, ističe Grčić, jedan od najsloženijih požara koji postoji u vatrogasnoj literaturi. Gasili su požare na prvoj crti obrane gdje ih je neprijatelj, prisjeća se Grčić, mogao gađati kamenom, a ne oružjem. Prva cisterna koja je išla u zapreke na Debeli brijeg je cisterna dubrovačkih vatrogasaca, koji su u vrijeme rata pokrivali cijelu bivšu Općinu Dubrovnik.

Najžešći napad na Grad na blagdan Svetog Nikole započeo je u ranu zoru, oko 5.30 sati.

- Dobro se prisjećamo tog dana, rano je počelo, skoro nikoga na ulicama nije bilo osim hrabrih branitelja i vatrogasaca - prisjeća se Grčić dodajući kako su tijekom jutra imali nekoliko intervencija. Tada su dobili dojavu da su izbjeglice ostale zarobljene u skloništu Hotela Libertas. Gaseći ga i spašavajući ljudske život, poginula su, dakle, tri dubrovačka vatrogasca, no iako pod dojmom njihove pogibije ostali su nastavili intervenciju. Unatoč tako velikom gubitku i shrvani od bola požar su nastavili gasiti čitav dan i noć.

Bitka za povijesnu jezgru

- Pod takvim dojmom smo pošli u povijesnu jezgru. Odaziv građana je nakon granatiranja bio fanatičan. Pumpali smo more iz stare gradske luke odakle smo je dalje tlačili, a naš čovjek na pumpi, koji je danas pošao u invalidsku mirovinu, nije mogao stajati pokraj pumpe jer je stalno bio gađan snajperom sa Žarkovice. No, nije ni u jednom trenutku odustao, niti smo mi odustali na Stradunu - govori Grčić dodajući kako je tada zapovijed bila da se brane određeni blokovi budući da je požar još više raspirivala jaka bura.

- Ostali smo cijelu noć, a ujutro u 5 sati ponovno je izbio požar u potkrovlju na Širokoj ulici - priča dalje Ante Grčić.

Osim mora vatrogasci su za gašenje bivše Cele upotrebljavali i gustijernu u Zavodu za obnovu, no imali su tehničkih problema zbog dubine vode koja nije dozvoljavala usis. Stoga su se oslanjali na more. Grčić se prisjeća i velike pomoći koju su im pružili građani.

- Možda je najteži dio našeg života u ratu bila podjela vode. No, ni jedan dan, pa ni 6. prosinca bolnici i pekari nije falilo vode, to su odradili dubrovački vatrogasci - govori Grčić.

No, svi se slažu s jednim, ne ponovilo se. Ono što ih danas najviše smeta jest što za razdoblje od 1991. do 1993. godine nemaju priznat status branitelja. Naime, dio profesionalnih vatrogasaca u Hrvatskoj ostvario je pravo na priznavanje statusa hrvatskog branitelja u razdoblju od 1991. do 1993. i to u onim vatrogasnim postrojbama koje su bile u tom razdoblju u sastavu policijskih uprava. No, među njima nisu dubrovački vatrogasci, iako su bili na prvoj vrti bojišnice. Status hrvatskog branitelja stekli su kao i svi profesionalni vatrogasci za razdoblje od 1994. do 1995. godine.

Dubrovački vatrogasci ističu kako im priznavanje statusa branitelja ne treba radi ostvarivanja nekih beneficija, već samo kao potvrda i priznanje za njihov doprinos u Domovinskom ratu.