Piše: Lorita VIERDA

Snimio: Zvone PANDŽA

Na dan zatvaranja ovog broja Lista Grad je održao jedan od najvažnijih sastanaka s gospodarstvenicima - onaj o menadžmentu destinacije. Za sastanak smo doznali sasvim slučajno, a nakon opetovanih poziva Gradu iz naše redakcije u potrazi za odgovorom zašto isti nije najavljen, nakon 10-ak minuta stigao je poziv na sastanak. Očito su u Gradu ocijenili kako 'destinacija' i njezin 'menadžment', što nam je jedan od projekata budućnosti, nisu osobito važni.

Uloga medija u svakodnevnom života je više nego jaka. Mediji oblikuju mnogo toga i njihov je utjecaj na čovjeka nemjerljiv je. Da bi uopće došli do informacija koje će objavom kreirati svakodnevicu novinari često moraju 'kopati' i na najnevjerojatnijim mjestima, pa iako je javna uprava po svom značenju 'svima dostupna' svjedoci smo da to najčešće i nije tako. Koliko je javna uprava koju plaćaju i biraju porezni obveznici otvorena prema njima pitanje je koje gotovo neprestano i gotovo uzaludno postavlja, ali na koje ima odgovora. Protokol govori da informacija, jednom kad je krenula s izvora dospijeva u medije kad je već oblikovana. Primjerice - treba se održati važan sastanak predstavnika određenih struktura, primjerice u turizmu, na kojem će sudjelovati i čelnici Grada ili Županije. Za građane - turističke djelatnike, ugostitelje, poduzetnike, iznajmljivače i koga sve ne, ta je informacija vrlo važna jer bi sastanak svojim ishodom mogao utjecati na njihovu djelatnost.

Milijuni su nevažni?

A da bi ti ljudi uopće znali o čemu se radi novinari bi trebali, ako se radi o javnom interesu, biti pozvani na taj sastanak da bi prenijeli informaciju do javnosti. Upravo je Dubrovačko-neretvanska županija koja je navedeni sastanak s hotelijerima i TZ-ma Grada i Županije i inicirala, potpuno izignorirala javnost ne pozvavši medije, iako se radilo o 12 milijuna kuna subvencija. Takva je bahatost neprihvatljiva, osobito kad znamo da nam turistička sezona, ma što neki genijalci govorili, ovisi isključivo o sreći i slučaju, a ne o kojekakvim tobožnjim taktikama i mjerama.

- U skladu sa Zakonom o medijima sve informacije vezane uz djelokrug rada županijske uprave (osim informacija koje su označene kao poslovna tajna ili osobni podaci zaposlenika) daju se novinarima na znanje  bilo pozivom na sastanak, priopćenjem poslanim e-mailom/faxom ili organizacijom konferencija za novinare, te izjava za novinare. Na koji od ovih načina će informacija biti obznanjena ovisi o prosudbi Županije, odnosno njenih čelnika u dogovoru sa djelatnicima zaduženim za odnose s javnošću - odgovor je Odjela za odnose s javnošću Dubrovačko-neretvanske županije. Mada županija od preuzimanja vlasti nije pokazala nekakvu osobitu zatvorenost i bila je poprilično dostupna, ne znači da se stvar neće promijeniti. Novi gradonačelnik Dubrovnika u svojoj je kampanji često isticao primjer svoje prethodnice u Gradu kao loš primjer odnosa s medijima, a koji su pak bili vječno uskraćeni za kvalitetnu informaciju, ili bilo kakvu informaciju uopće, a svi ostali članovi gradske uprave imali su obvezu (iako to nisu nikad jasno potvrdili) svaki upit iako se ticao direktno njih, poslati gradonačelnici na 'amen'. Autokracija koja je Andru Vlahušiću tako poslužila kao izvrstan vjetar u krila u gradonačelničkoj utrci, postala je njegov modus operandi, i to nedugo nakon preuzimanja vlasti. Pa se onda pitajte zašto narod ne vjeruje političarima....

Amen za sve

- Kada i na koji način pozvati medije kako bi popratili rad Gradske uprave odlučuje su u skladu s Zakonom o medijima, a temeljem prethodnog dogovora Ureda za odnose s javnošću i gradonačelnika, zamjenika gradonačelnika ili s pročelnicima pojedinih Upravnih odjela Grada Dubrovnika - odgovor je Odjela za odnose s javnošću Grada Dubrovnika. Transparentnost i dostupnost kojoj su se novinari tako veselili nestala je u vidu magle ili bolje rečeno iza zamagljenih vrata gradonačelnikova ureda, pa se do svakog podatka koji se tiče bilo kojeg člana gradske uprave mora ići preko djelatnica Odjela za odnose s javnošću. I to bi bilo sasvim logično, da prije nije bilo drugačijeg načina - što jest.

One imaju nezahvalan zadatak trčkarati od jednog do drugog ili trećeg i četvrtog čovjeka, predati mu (ili prenijeti) upit novinara, čekati ili čovjeka požurivati ovisno o vrsti medija koja čeka odgovor, i sve to natrag predočiti nekome tko će potvrditi ili popraviti izjavu dotičnoga, ili će vam marljive PR-ice pronaći nekoga tko će vam moći odgovoriti i uputit će vas na pravu adresu. Na početku je bilo sjajno - novinari su gradonačelnika, koji je obećao biti dostupan svima, zivkali kad god im je trebala kakva informacija i on se doista, nakon pokoje packe da krši obećanje i dostupan je samo nekima - okrenuo i obećanje ispunjavao. A potom se - preokrenuo. Kad govorimo on mislimo na cijelu gradsku upravu, jer su nedugo nakon njega, valjda po naredbi, i njegovi dogradonačelnici i pročelnici izgovarali istu rečenicu - 'obratite se našem Odjelu za odnose s javnošću'. Dubrovnik je, makar elitna destinacija, mala sredina, pa neke stvari čovjek doznaje sasvim slučajno, a kad traži potvrdu ili demanti kod onih koji bi o tome mogli nešto znati, najprije obično dobiju odgovor kako 'nemaju pojma o čemu se radi'.

Preko trnja do podatka

Potom se nakon samo jednog dana stvar stubokom mijenja-ispada da je glasina točna, a novinari informacije počinju dobivati na kapaljku, onako kako je red. Sve bi to bilo u redu kad bi Grad ili Županija ili bilo koja institucija u njihovom vlasništvu bila njihova 'babovina', a ne struktura koja za nas, obične građane, vodi administraciju, čuva nam novce, za nas gradi, ruši, popravlja,...sve da bi nama bilo bolje. I onda nam još ne želi reći što je učinila s novcem kojeg je i ne pitajući od nas uzela. Kad se pregledavaju proračuni Grada i Županije u njima sve izgleda jako lijepo posloženo, i tako i jest. No koliko je on transparentan najbolje zna bilo koji knjigovođa. Kako se cijela stvar slaže, kako se sredstva prelijevaju, upisuju ovako a troše onako, kako se dijeli i množi i tko na koncu troši a tko plaća. Kasnije je najlakše optužiti novinara koji je teškom mukom i upornošću došao do nekog podatka, objavio ga i na sebe navukao prokletstvo zvano 'silenzio stampa', da je 'on kriv za sve'.

Novinari često ističu kako su im najdraže optužbe da nikad ne pišu neke 'afirmativne' tekstove, da prave od muhe slona i da se nekoga ili nečega uhvate kao pijan plota i ne puštaju. Isto tako, kad im nešto treba, političari i njihovi profesionalni suradnici, prvi zovu novinare smatrajući valjda da mediji to moraju objaviti jer dolazi iz njihovih usta pa je vrijedno. Odmah zaboravljaju donedavni maćehinski odnos kojim su zapravo opstruirali rad novinara i medija. Sastanci iza zatvorenih vrata morali bi biti barem prorijeđeni, ako ne odbačeni kao način postizanja bilo kakvog dogovora i donošenja bilo kakvih odluka. Zatvorena vrata i kuhanje iza njih sastavilo je i gradsku i županijsku vlast, a novinari su, kao i puk grada i županije tek mogli gledati dim koji se diže iz ključalih lonaca, znajući da će sve to morati pojesti. Pa ako već moramo kusati što nam je servirano, još imamo pravo pitati koliko je što zasoljeno, a što je ostalo ludo.