Zapisao Boris Njavro

Kao neka mreža starih ribara Karmen zaokružuje ulica Ispod mira, koja počinje ispod Svetog Ivana ulicom Iza Karmena, ide pored Pustijerne, ispod tamnice, preko placete, pored svih tih ulica kojima prođosmo đirom, te završava na Boškovićevoj poljani, kod Jezuita. Da, zaokružuje ona još dvije, tri ulice o kojima ćemo u narednim đirevima, ovaj put ostajemo malo Ispod mira.

U ovoj ulici, a na vrhu Pobijane, kuća je obitelji Lepeš. A sve do sredine šezdesetih u gornjem dijelu te kuće bio je dječji vrtić, prvi i jedini u Gradu. Unutar zidina, za one koji još ne znaju neke stvari o zvanju i pravilnom nazivlju. Puna sjete, sjećanja i emocije Dube, jedna od sedam sestara Lepeš, već duže vrijeme Šutalo, pričala nam je o djetinjstvu u toj kući i igri na zidinama, do kojih se skalama kroz ovu kuću i njen dom može doći.

- Uza skale, pored nas, prošla bi djeca svako jutro, do Vrtića. Moj otac Pavo i danas zna rjet „Ajte u razred!" kad nas šalje gore. Moja none Ljube, tatina mama, bi vazda bila s njima, znala su je sva djeca u Gradu, a zgode i nezgode s nekima, posebno sa Nikšom Hrdalom prepričavala bi redovno. Djeca su se igrala na zidinama, zemlja je bila na podu, kasnije je tek postavljen kamen, pa smo se tu igrali svega, a najviše frnja. Onaj bunker u zidu, pa i cijeli vrh zidina bio je ograđen žicom kako djeca ne bi pala dolje, a tu je bila i velika pitospora, velika kao kišobran koja je činila hlad, a ispod koje su bile naše „culjaljke" i klupe. Tu bi se mi igrali kao djeca, a stranci odmarali u hladu nakon šetnje zidinama. Kad su posjekli tu pitosporu svi smo plakali! S njom kao da je nestalo i to naše djetinjstvo. Vrtić je preseljen na Pile, tamo sam i ja išla i sve je nekako postalo drugačije! - kao u jednom dahu izgovorila nam je Dube, Periša je samo šutio, tek upao u riječ kad su se spomenule frnje. I stara pumpa...       

- Kad bi se izigrali „hvatice" ili „na frnja" na zidinama, ili nogometa na placeti, tu na pumpi išli bi pit vodu! - nije mogao, a ne pojasniti dio svog sjećanja Periša.

Tek nekoliko koraka od kuće Lepeša, pa pored vrata od Buže ta je mala pumpa. Bila, jer nema ni nje više, kao ni mnogo tog u Gradu. Tu, u cijelom ovom dijelu ulice Ispod mira nekoliko je gustijerni, naši stari mislili su unaprijed i baš su ih tu, na samom rubu Grada napravili. Jedna od tih gustijerni spojena je na nekadašnju našu malu pumpu s koje smo svi pili vodu. Tu bi voda uvijek bila hlada i čista. Prirodna od koje nikad stomak nije zabolio. A ne kao ove nove, u bočicama i umjetne. Mehanizmom snage ruke bi se povukla voda, te bi potekla u naša žedna dječja usta. Sredinom osamdesetih netko je slomio taj mehanizam, stari i danas pokojni meštar s Prijekog Ivan Barjaktarević pokušavao je popraviti, odnio do Ćajkovića nekom drugom meštru, pred sam rat. A s ratom tamo je sve to nestalo, nestali su i ostaci stare pumpe. Danas, tek tragovi kako je nekad tu, u zidinama, bila naša pumpa.

Tu, na toj maloj placeti koja spaja Pobijanu, Lepeše, Bužu, pumpu i Sarakinu svašta se događalo u tim davnim i dragim godinama iza nas. Ivo Labaš Papagalo, veliki umjetnik života i kazina koji je tražio veliki šator za prekrit cijeli Grad, valjda želeći spasiti Grad sluteći što će nam se dogodit, tu je živio, Periša pokazuje vrata njegova doma. Preko puta Lepeša živi slikar Šerbu, a malo dalje od pumpe su Šimunovići, Dube i Joško...