Zapisao Boris Njavro

Da, idem na odmor jer se trebam odmorit, i ne samo deset, već mjesec dana odmora sam uzeo! I slobodno zapiši - idem na Tajvan. Neka javnost zna, neka moj puk koji me bira već drugi put i opet će, zna kako i gdje njihov Knez provodi odmor. Ja sam transpare..., kako se ono kaže kad političar želi da javnost zna sve o njemu i njegovim poslima?

- Transparentan...

- E, to! Zapiši sve slobodno, neka moj puk zna i neka se smije i veseli, jer kako moj prethodnik Ćile zna rijet, u smijehu je spas! Na Tajvan odo...- kratko mi je preko mobitela i ne baš puno ljut poručio Knez Republike Porporela Čejo. Tražio sam ga, htio u živo da mi ponovi sve te izjave, ali ga doma nije bilo. A to „njegovo doma" je na početku Ulice Pobijana. A kako ga nije bilo tu gdje živi, Periša i ja napravismo oproštajni đir od Gospe do Buže ulicom gdje se još vidi po koji pobijen žal. Od vrata do vrata, ispod prelijepih đardina koji spajaju Restićevu i Pobijanu, pa kasnije na povratku kroz Sarakinu, uz pojašnjenja Perišina na nekoliko primjera kako su se nekad znala sva ta vrata bez problema otvarati. Neka malo digneš gore, neka ovako, neka onako, jer sva ta vrata nekad u neka davna vremena čeljad i nije zaključavala. Nije bilo straha od nikog. Danas su manje - više zaključana, stalno, neka i na duže vrijeme, jer vlasnici i ne žive više tu. A ovo što je ostalo čeljadi, tako je malo, pa ih nema tko ni zaključavat. Prolazimo ispod volta u Pobijanovoj...

- Znaš li zašto skoro svaka ova ulica u Karmenu ima volat? - pita me Periša i nastavlja jer odgovora od mene nema - Zbog rata! Obrane grada. Taj sistem gradnje vidio sam u Korčuli, baš u gradu. Sve je to građeno u neka gadna vremena, pa ako padnu i popuste zidine, povlače se ljudi i vojska branit iz kuća, a kroz te volte, koji su povezivali i ovdje i u Korčuli ulice i kuće, mogli su se skrivat i organizirat obranu. Tu je živjela vlastela, Karmen je pun palača, pa su i na to mislili.

Na pola smo ulice, gore iznad nas, ispod krova prozori šufita pokojnog Axela o kom se toliko pisalo. Na njima „solidno uvelo cvijeće", nakon svega tek ružne suhe grane koje nitko ne zalijeva. Njegovi „skrbnici" očito su i na to zaboravili, a i pečat još uvijek stoji na ulazu u njegov dom, tamo iz Sarakine.

- Kad pogledaš, sve je ovo pomalo „solidno uvelo cvijeće"! Nekad je sve bilo puno čeljadi, ne tako davno pet tisuća ljudi je tu živjelo, danas malo više od tisuću. Uglavnom, najboljih više nema, što umrlo, što odselilo! - pomalo sjetno će Periša, uz potvrdu kako je u Pobijanovoj ipak čeljadi podosta i ostalo. Pa za početak spomene prijatelja Tonćija Maslu, nekadašnjeg sjajnog golmana VK Porporela, iz onih početaka Divlje lige, jednog od onih sa slike koju možete vidjet u Klubu pomoraca ili u Čikata u radnji, koji danas živi „negdje u Gružu"! Sjetio se Periša i oca mu, starog znanog maranguna. Sjetio se i Mire, starije gospođe koju su kao klinci zezali baš u toj ulici. Tu su još uvijek i Grljevići, pa prolazimo pored Zelene naranče, opet malo sjećanja, te smo došli do kraja Ulice Pobijana. I do kuće obitelji Lepeš, Pava i Matije i njihove djece, sedam kćeri i dva sina. Nekad najbrojnija obitelj u Gradu, danas su na sve strane po Gradu i vjerujem kako barem nekog od njih znate. U sjećanju je kako su svi išli u Muzičku i svi nešto svirali, pravi mali orkestar su bili...